Dobošnica

Dobošnica se u pisanim aktima spominje još 1533 u podacima Džemata mustahfizma tvrđave Sokol u turskom popisu u kome se kaže da: „Selo Dubareštica (Dobošnica) pripada Smolući i da ima 19 muslimanskih kuća i 32 hrišćanskih kuća“. Period turske vladavine koji traje jako dugo od 1463. do 1878. godine, praćen je velikim promjenama, koje su se odrazile u svim domenima života. Srednja Dobošnica dobiva džamiju oko 1640. godine koja je u cijelosti bila napravljena od hrastovih dasaka, međutim ona je srušena 1971. godine. Kada je srušena u njenim temeljima nađen je kameni blok na kome je urezan krst. To je znak »krstjana« pripadnika »crkve bosanske«. Brdo iznad stare džamije i danas se zove Krst. Padom turske vladavine u ove krajeve dolazi nova Austro-ugarska vlast koja je prvenstveno pogodila seljake ovoga kraja. Nedirnuta bogatstva postala su plijen njemačkih i mađarskih kapitalista. Promjene su naročito ubrzane izgradnjom i puštanjem u promet (29. travnja 1886.) željezničke pruge uskog kolosijeka Tuzla-Doboj. Dobošnica Donja dobiva i svoju željezničku stanicu. Započinje izgradnja Tuzlanskog industrijskog bazena što utiče na razvijanje kapitalističkog uređenja ali i na pojavu prve radničke klase. Siromašni ljudi iz Dobošnice odlaze na državne radove – izgradnja željezničke pruge, Fabrike sode, rudnika Kreka... Radni dan je dug 12, 14 pa i čak 16 sati, naši ljudi su bili nekvalificirana radna snaga pa su i zarade bile male. Prvi svjetski rat zahvatio je i ove krajeve, mobilizirani su i oni koji nisu bili vojni obveznici i to za prijevoz sa zapregama logistike iz Tuzle prema Drini. Kao zarobljenici na ruskom frontu pojedini Dobaščani bili su svjedoci Oktobarske revolucije. Među njima izdvojit ćemo samo neke: Murselović Osman, Garagić Ibro, Hamzić Ahmet, Hasanović Hasan i drugi. Povratnici iz rusije ovdje će zateći već stvorenu jedinstvenu jugoslavensku državu, ali će se ubrzo razočarati. Škole nije bilo, obrada zemljišta bila je primitivna a prihodi mali. Rekord je bio 75 kg. Kukuruza po dulumu. Jela se uglavnom kukuruzna proja ali i nje u većini domova nije bilo dovoljno. Također se mljela raž, ječam i zob i od te mješavine je se pekao hljeb. Ovaj hljeb prema sjećanju starijih bio je sladunjav i ukusan. Kuće su se pravile od drveta ili u kombinaciji cigle i drveta, koje su bile različite po veličini i jasno određivale imovinsko stanje porodice. Spavalo se na podu a kada bi zima bila jača unosili su slamu, bogatiji ljudi su imali „hasure“. Glavni muški odjevni predmet bila je lanena, do koljena duga košulja. Putevi su bili bili uski i krivudavi bez kamene podloge i za vrijeme kišnih dana skoro neprohodni. Preobražaj i razvoj Dobošnice počeo je nekako pred sami početak II svjetskog rata kada se sjedište nekadašnjeg sela, seoskog džemata – općine, s brda kod stare džamije, počelo premještati na lokaciju sadašnjeg doboščanskog centra tj. Na ondašnju željezničku stanicu i raskrsnicu dva glavna puta kroz Dobašnicu. 1939 godine otvorena je osnovna škola u Dobošnici tako da djeca više nisu morala ići u čak u Puračić u osnovnu školu. Škola je u drugom svjetskom ratu služila kao partizanska bolnica, da bi izgradnjom nove osmogodišnje škole to postala mjesna ambulanta. 15 aprila 1941. godine njemačka vojska prošla je kroz Dobošnicu i tom prilikom razoružala jednu vojnu jedinicu koja se u svom povlačenju zatekla u Dobošnici. Veliki broj stanovnika stupa u redove partizana i prvo oslobođenje Dobošnice uslijedilo je već 1. oktobra 1943. godine, ali su ju Nijemci ponovo zauzeli par mjeseci kasnije. Konačno oslobođenje Dobošnice uslijedilo je 13. septembra 1944. godine. Nastupa ubrzani razvoj Dobošnice tako da je već 1948. godine izgrađen Dom kulture i to u cijelosti dobrovoljnim radom. On postaje sjedištem kulturnih i drugih aktivnosti. Izgradnjom kolske radionice za popravak željezničkih vagona 1950. godine, Dobošnica poprima karakter radničkog naselja jer tu svoj posao nalazi oko 300 radnika. To je bio razlog da većina stanovništva postepeno napusti poljoprivredu. U sklopu kolske radionice podižu se i tri stambene zgrade za potrebe radnika. Već 1952. godine staru uskotračnu prugu zamijenila je pruga normalnog kolosijeka, ali je se i željeznička stanica pomakne za oko kilometar od centra sela. 16. jula. 1955. godine osnovano je i vatrogasno društvo koje je u periodu svog postojanja imalo više značajnih akcija u kojima je uspješno učestvovalo. U oktobru 1969. godine otvorena je nova osmogodišnja škola koje je svečano otvorio naš istaknuti književnik Meša Selimović. Usporedo sa školom nikli su i novi stambeni objekti za potrebe prosvjetnih radnika. 1974 godina ostat će urezana u sjećanje Doboščana po dvije stvari: uvođenju vodovoda i razornom zemljotresu koji je iz temelja potresao Dobošnicu. U toj stihiji stradali su mnogi stambeni objekti, mnoge kuće su porušene a stradao je i stari dom kulture. To je u mnogome zaustavilo vrtoglavi razvoj ovog mjesta. Trebalo je čak 10 godina da prođe da bi građani uspjeli sredstvima tadašnjeg mjesnog samodoprinosa izgrade novi Dom kulture i asfaltiraju dio puta kroz zaselak Hamzići do Dobošnice Gornje. Svečano otvorenje uslijedilo je za 1 maj – praznik rada.